"Vile su, verovatno, naša najpoznatija i najpopularnija mitska bića. Nema čeljadeta koje nije čulo za njih. One su neotuđivi deo naroda, ukras istorije, opšte dobro, prasvojina srpska, odnosno deo slovenske baštine. Bez vila bi vagdanji srpski život bio dosadniji i siromašniji…" Ovim rečenicama Janko M. Levnaić uvodi nas u nesvakidašnji dvotomni leksikon srpskih vila i njihovog okruženja pod imenom "Trava od devet mrakova".
Od početne glave "Aleksandrovačke vile", ređaju se pričice odavno zaboravljenih imena: "Aršanj", "Brekinja", "Vetrišta", "Vilin ulom", "Grdilo vilino", "Zorilo… Neki se i danas kunu da su ih nenadano sreli i rođenim očima videli. Naširoko i nadugačko opisuju tu lepotu, često koristeći iste one reči kojima su ih i naši preci iscrtavali. Koji nisu, uglavnom bi voleli da im se takav susret posreći. Neki ih prizivaju, bilo u veselju ili u nevolji. Ko ih zove, desi se da mu se odazovu. Ponajviše ih mame i traže pesnici, koji od njih traže nadahnuće i pomoć u stvaranju. Autor zatim ukratko opisuje kakve vile mogu da budu: katkad je ona uzor biće, bela dobrica i milosnica, svemoguća i milosrdna, bogata i pitoma, te uz nju idu prijatna osećanja, neverovatna i dobra dela. Ponekad je crna i rđava, pa jad i čemer životni za sobom vije. Međutim, uvek je ženskog pola, ostalo se menja: nekima se učinilo da ima gvozdene zube i strelu ubojitu, nekima da nosi struk smilja i zlatnu kapu na glavi…
Podele u ovoj knjizi relativne su i učinjene prema emocijama i atributima koje one nose, a moglo se svakako uraditi i drugačije. U podelama koje navodi sam autor vile prepoznajemo kao vodarkinje, brodarkinje, nagorkinje, prigorkinje, podgorke, pešterkinje, oblakinje, baždarice, bele, mrke, zlatne… Svaku od ovih vrsta levnaić u svom leksikonu vila detaljno opisuje, kao i okruženje u kojima ova mitološka bića obitavaju.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com