Ako se čini da rastući protest u Srbiji pokreće preispitivanje postojećeg sistema, fragmentacija srpske opozicije i njena nesposobnost da predloži rešenje ograničavaju domet pokreta, ocenio je istraživač Ivica Mladenović u kolumni u francuskom dnevniku „Mond“ (Le Monde).
Od novembra 2024. godine, Srbiju potresa talas neviđenog građanskog nezadovoljstva. Hiljade studenata izlaze na ulice Beograda, Novog Sada i Niša, kojima se pridružuje stanovništvo tih mesta, a to je fenomen bez presedana od pada vlasti Slobodana Miloševića 2000-ih godina, navodi se u kolumni s naslovom „U Srbiji odsustvo jasnog alternativnog političkog projekta preti da mobilizacija bude apsorbovana ništavilom“.
Ta mobilizacija produžila je deceniju borbe – protiv izborne prevare 2017. i 2020. godine, protiv netransparentnog upravljanja pandemijom korona visua 2021. godine, dok je u ime ekološkog otpora 2022. godine, privremeno osujećen projekat kompanije Rio Tinto o eksploataciji litijuma.
Međutim, ovoga puta protest više nije ograničen samo na sektorske zahteve. Osvrčući se na uticaj vladajuće Srpske napredne stranke (SNS) na privredu i na njene veze sa privatnim interesima, kristališe se šire nezadovoljstvo građana, ocenjuje se u opširnoj tribini.
„Okidač za ovu pobunu bilo je tragično rušenje nadstrešnice novosadske železničke stanice, tragedija koja je ukazala na neodgovornost vlasti i dotrajalo stanje javne infrastrukture. Kao odgovor, mobilizacija je brzo porasla u obimu, proširivši se izvan tradicionalnih urbanih protesta“, navodi se u tekstu.
Sada se studenti i radnici više ne zadovoljavaju protestima: štrajkovi i ekonomske blokade menjaju dinamiku odnosa snaga i svedoče o raskidu sa prethodnim ciklusima protesta. Umesto još jedne kratkotrajne pobune, izgleda da ova pokreće dublje preispitivanje postojećeg sistema, ocenjuje se u analizi.
Dodaje se da studenti nisu sami jer su im se ubrzo pridružili prosvetni radnici, zaposleni u javnom sektoru i železničari. Pitanje ide dalje od univerziteta – rastući troškovi života, privatizacija infrastrukture i endemska korupcija podstakli su latentni gnev koji se sada izražava neviđenim intenzitetom.
„Suočena sa ovim rastućim protestom, vlada Srbije je izabrala represiju. Samovoljna hapšenja, policijsko nasilje, izmišljene optužbe za stranu zaveru – mašinerija je dobro podmazana“, navodi se u tribini.
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je u svojom režiji izneo pretnju „narandžastom revolucijom“ i to dok je bio u pratnji američkog ambasadora, što ilustruje diplomatske nejasnoće oko njegovog režima. Međutim, kako vlasti pojačavaju svoje napade, mobilizacija ne slabi.
Čini se kao zapanjujuće što je efekat koji je Vučić tražio ovoga puta proizveo suprotno, a to je kristalizacija narodnog gneva.
Kako se navodi u tribini, postavlja se pitanje da li ta pobuna ima budućnost. Raniji protesti sugerišu na oprez, jer su protestni pokreti u prošlosti jenjavali i nestajali zbog nedostatka strukture.
Čak i danas, odsustvo jasnog alternativnog političkog projekta preti da apsorbuje ovu mobilizaciju i pretvori je u ništavilo kao što se desilo sa prethodnim pobunama, ocenjuje se u tekstu.
U Srbiji opoziciju u suštini čine liberalne i desničarske nacionalističke snage, koje, uprkos svom kritičkom diskursu prema Vučiću, u stvarnosti dele ekonomske orijentacije aktuelne vlasti.
Fragmentacija ove opozicije i njena nesposobnost da predloži zaista drugačiju alternativu ograničavaju obim protesta i predstavljaju velike prepreke dubokoj transformaciji sistema.
Mond dodaje da se istovremeno pojavljuju znaci „raskida“, kao što je 24. januara bila zamisao o generalnom štrajku koja je izbila kao tema javne rasprave. Ta ideja, konfuzna i loše organizovana, ali sa potencijalom za radikalizaciju, pokazala je buđenje svesti koje ipak prevazilazi običnu ogorčenost učenika.
Prvi put posle dužeg vremena radnici u ključnim sektorima privrede prestali su da rade. Ako se ova dinamika nastavi i uspe da objedini ekonomske i političke zahteve, to bi moglo da predstavlja realnu opasnost za Vučića.
„Ostaje pitanje – šta će se desiti ako Vučić padne. Nedavna istorija je pokazala da smena jednog lidera ne mora da znači i promenu sistema. Srbija, kao i mnoge postsocijalističke zemlje, ima strukturu ‘kapitalizma periferije’ koja ostavlja malo prostora za istinsku političku transformaciju“, ocenjuje se u tribini.
Dodaje se da Evropska unija, koja navodno osuđuje autoritarno ponašanje režima, nastavlja da podržava stabilokratiju u zamenu za ekonomske ustupke.
Ono što ovaj protest otkriva jeste ćorsokak u kome se Srbija nalazi. Između autoritarnog režima koji zaključava državni aparat i opozicije koja je ne samo rascepkana već i nesposobna da predloži bilo koji drugi projekat, postoji rizik od večnog ponovnog pokretanja protesta.
Međutim, novost ovog pokreta možda leži u njegovoj sposobnosti da ne bude zarobljen u obrascima prošlosti. Povezujući studentski gnev sa radničkom borbom i društvenim zahtevima, pokret može da izbegne mogućnost pravog prekida.
Ali bi pokret trebalo da se „opremi političkim alatima“ da se to ostvari, prevazilazeći jednostavno odbacivanje vlasti da ispuni zahteve, i da artikuliše projekat sposoban da raskine sa logikom koja je dovela do trenutnog ćorsokaka, dodao je u tribini lvica Mladenović, istraživać na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu.
(Beta)
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com