Nakon pregršt teških riječi i optužbi na račun Rusije u protekle dvije godine, iz zvanične Podgorice nagoveštavaju želju da poboljšaju odnose s Moskvom. Koliko je to u ovom trenutku zaista moguće?
U crnogorskim medijima poslednjih dana provejavale su razne spekulacije o mogućnosti poboljšanja rusko-crnogorskih odnosa, nakon što su oni u protekle dvije godine dosegli istorijski minimum. Čitava saga o otopljavanju odnosa je otpočela 17. aprila nakon kurtoazne čestitke predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina Milu Đukanoviću povodom njegove pobjede na predsjedničkim izborima. U određenim crnogorskim medijima nije ostalo neprimijećeno da je to bila „prva čestitka koju je Đukanoviću uputio jedan, i dosad jedini, značajan svjetski lider“.
Đukanović je ubrzo potom u izjavi za RIA Novosti odgovorio da je spreman za normalizaciju odnosa sa Rusijom i da je, što se njega lično tiče, ta priča „kucanje na otvorena vrata“.
Pada u oči i blaga izmjena retorike šefa crnogorske diplomatije Srđana Darmanovića, čovjeka koji je još koliko juče u Vašingtonu uručio visoka crnogorska državna odlikovanja bivšem potpredsjedniku SAD Džozefu Bajdenu, senatoru Džonu Mekejnu i kongresmenu Majku Tarneru, političarima iz redova američkih „jastrebova“, koji su, po svemu sudeći, najzaslužniji za nasilno uvlačenje Crne Gore u NATO, a time i naglo pogoršanje odnosa sa Rusijom.
Darmanović se, naime, najednom sjetio da „sa Rusijom treba poboljšati odnose“, i da „tako svi razmišljaju“. Zaista, crnogorska javnost nakon uvođenja sankcija Rusiji i protjerivanja ruskih diplomata nije mogla ni da sanja da crnogorski vlastodršci u stvari „svi razmišljaju“ o poboljšanju odnosa sa Moskvom.
Ipak, nakon pregršt teških riječi i optužbi na račun Rusije u protekle dvije godine od strane zvanične Podgorice, ublažavanje retorike za početak svakako treba pozdraviti kao dobar osnov za stvaranje zdravije klime na relaciji Podgorica—Moskva.
Pod pretpostavkom da Milo Đukanović iskreno želi otopljavanje odnosa sa Rusijom, postavlja se pitanje da li je i u kojoj mjeri to zaista moguće? Za početak, ne može se prenebregnuti činjenica da je nakon ulaska u NATO Crna Gora i nominalno i faktički država sa ograničenim suverenitetom. Detalj koji je npr. bez prevelike pompe prošao u crnogorskim medijima 2015. godine odnosi se na jedan od ključnih uslova za ulazak Crne Gore u NATO.
Još prije tri godine je, naime, odlučeno da će isključivo kancelarija NATO-a za bezbjednost (NOS) ubuduće odobravati kadrovsku politiku crnogorske Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB), odnosno vršiti regrutovanje novih pripadnika crnogorske tajne službe. Tako je pod palicom NATO-a već tada nešto više od 50 pripadnika ANB bilo primorano da napusti posao zbog navodne sumnje da bi mogli dijeliti osjetljive informacije, prvenstveno sa Rusijom.
Nakon čistke kadrova u crnogorskoj vojsci, kao i u javnoj i tajnoj policiji pod nadzorom NATO-a, Alijansa je preuzela i poslednju riječ o tome ko ubuduće može da bude zaposlen u crnogorskim bezbjednosnim institucijama, što je na koncu značilo da je NATO još prije nekoliko godina u potpunosti preuzeo sva ministarstva sile u Crnoj Gori.
Ako na to dodamo i ekonomski aspekt, odnosno činjenicu da je Crna Gora siromašna balkanska zemlja u kojoj je zvanična valuta evro, uz okolnost da narastajući spoljni dug Crne Gore gotovo u potpunosti drže zapadne banke i „investitori“, onda ne može biti ni govora o bilo kakvom suštinskom suverenitetu i nezavisnosti Crne Gore.
Utoliko, manevarski prostor za ozbiljnije približavanje sa Rusijom za najnoviju članicu NATO-a je prilično skučen, a utisak je i da je to sada za bilo koga u Crnoj Gori mimo dozvole Zapada praktično nemoguća misija, pa makar se taj neko zvao i — Milo Đukanović.
Sa duge strane, očigledno je da se u čitavoj stvari i Rusija ponešto pita. Pritom, Rusija kao velika sila politiku prema Crnoj Gori posmatra integralno u okviru politike prema Balkanu. Sa druge strane, novi petogodišnji predsjednički mandat na koji uskoro stupa Milo Đukanović, kao i mogućnost da vladavina DPS-a potraje još koju godinu, za donosioce odluka u Kremlju je signal da se neki minimum saradnje sa vlastima u Crnoj Gori treba odvijati, kako je to predsjednik Putin nedavno obrazložio, „na uzajamno korisnim osnovama“.
To naravno, ne treba tumačiti kao da su u Moskvi zaboravili istoriju odnosa sa aktuelnim vlastima u Podgorici, već da je Rusija možda spremna da, ako je to u interesu njenih građana, ima određenu komunikaciju i sa vlastima u Podgorici.
Utisak je da će se u perspektivi odnosi na relaciji Podgorica—Moskva prije svega suštinski ipak rešavati kao izvod geopolitičke jednačine na relaciji NATO—Rusija. Najkraće rečeno, pitanje da li će doći do normalizacije odnosa sa Rusijom više zavisi od svih drugih nego od same Podgorice.
(Sputnjik)
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com