Podele na „muška“ i „ženska“ zanimanja učestale su u brojnim sferama rada širom sveta, uprkos naporima da se one obesmisle i da se i muškarci i žene, naročito kao deca, ohrabre da se bave čime god žele.
Ovi tradicionalni obrasci postoje i u sferi naučnog rada, tako da se društveno-humanističke nauke svrstavaju u ženske, a prirodne i tehničke u muške.
Ipak, pored učestalosti ovakvih neutemeljenih podela, postoje i brojne zablude o njihovom postojanju u nekim oblastima.
O odnosima između studentkinja i studenata, a kasnije i istraživačica i istraživača u svetu tehničkih nauka na rodnoj osnovi, kao i njihovom tretmanu i snalaženju u međunarodnim okvirima, za Betu je govorila Jovana Ružić, viša naučna saradnica na Institutu za nuklearne nauke u Vinči.
Na pitanje da li se tokom obrazovanja, odnosno studiranja na Tehnološko-metalurškom fakultetu (TMF) Univerziteta u Beogradu, susretala sa podelama i narativom da akademski put koji je izabrala važi za „muški“, Ružić je rekla da je takvo karakterisanje fakulteta zabluda.
„On (fakultet) možda zvuči muško, ali, u proteklih 20 godina, 80 odsto studenata na njemu su žene, a samo 20 odsto muškarci. Mi tokom studija nismo imali problem sa ženama u inženjerstvu. Naprotiv, bile smo ohrabrivane i bilo je mnogo više profesorki od profesora, a trenutno imamo i dekanku“, rekla je ona.
Ružić je dodala da je to ponekad čak stvaralo i problem za muškarce, imajući u vidu da su bili u manjini.
Upitana o tome da li postoje slučajevi pobijanja interesovanja za bavljenje tehničkim naukama u mladim ženama, Ružić je navela da se, u njenom slučaju i tokom njenog usavršavanja, uglavnom sve zasnivalo na znanju, tako da za rodne podele nije bilo mesta.
„Nije bilo ograničenja što se tiče rodne ravnopravnosti. Možda je čak nauka kojom se ja bavim malo pogodnija za žene u poslednje vreme“, objasnila je ona i dodala da dosta muških kolega često preskače doktorske studije i zapošljava se pre njih, ali i da sve više zavisi od lične želje i zalaganja, a ne od pola.
Ružić, pored rada u Srbiji, ima i zapaženo iskustvo rada u inostranstvu – Bugarskoj i Japanu.
Pri upoređivanju zemalja u kontekstu tretmana istraživačica i istraživača, kao i postojanja slučajeva i obrazaca rodne neravnopravnosti, ona je navela da su razlike manje nego što se često misli.
„Što se tiče samog tretmana, nema neke specijalne razlike – znanje je znanje. Ipak, razlike ima u nekom opštem utisku. U Bugarskoj, na primer, takođe važi pravilo da su tehničke nauke više muški posao, ali ipak nikada nisam osetila neki problem ili ograničenja u radu“, objasnila je Ružić.
U poređenju sa radom u Japanu, navela je da je ona (u konkretnoj sredini) bila jedina žena doktor nauka, ali da to nije proizvod društvenih ograničenja, već da žene u toj sredini jednostavno nisu bile zainteresovane za bavljenje tehničkim naukama na tom nivou.
„Stvari su se, u poslednjih 10 godina, malo i promenile, tako da tamo (u Japanu) sada već ima i nekoliko doktorantkinja. Mislim da se i tamo stvari menjaju, ali da je Evropa ipak prva došla do ujednačenog odnosa istraživačica i istraživača, za razliku od Azije“, zaključila je Ružić.
Projekat „Svi imaju reč – zajedno za rodnu ravnopravnost u školama“ sprovode Akademija ženskog liderstva i Medijski centar Beta, a podržava Švedska u okviru programa Beogradske otvorene škole „Mladi i mediji za demokratski razvoj“.
(Beta)
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com