Pol Njumen (Paul Newman), omiljeni glumac mnogih generacija, preminuo je nedavno u svojoj kući u Konektikatu. Imao je 83 godine i bolovao od opake bolesti. Kao višestruko nagrađivan glumac, priznati humanitarni radnik, filantrop, politički aktivista, ali i reli vozač, Pol Njumen predstavlja jednu od najpoštovanijih ličnosti 20. veka. Bio je podjednako omiljen kod muškog dela publike – zbog svog kul ponašanja i istih takvih uloga, i ženske populacije – zbog svojih čeličnoplavih očiju i filmova kao što je "Mačka na usijanom limenom krovu" .
Iako je čitavog života pokušavao da se otarasi prideva "seksepilan", koji ga je uporno pratio, sigurno je da početak karijere upravo duguje svom dobrom izgledu. U prvim godinama karijere glumio je na televiziji, ali se posle nekoliko godina probio i na filmu ulogama u filmovima "The Silver Chalice" iz 1954. godine, "Somebody Up There Likes Me" iz 1956, "Dugo toplo leto" ("The Long, Hot Summer"), "Mačka na usijanom limenom krovu" ("Cat on a Hot Tin Roof") iz 1958. godine – za koju je dobio i prvu nominaciju za Oskara, i "Slatka ptica mladosti" ("Sweet Bird of Youth") iz 1962. godine. Često je igrao problematične likove poput onih u filmovima "Fast", "Cool Hand Luke", "The Hustler" i "Hud", od kojih je za gotovo svaku ulogu nominovan za Oskara.
Prva priznanja kritike i šire publike koja su ga uvela u red filmskih zvezda stižu tek s filmom "Butch Cassidy and the Sundance Kid", u kom igra pored pored Roberta Redforda (Robert Redford). Sedamdesetih godina prošlog veka snima pre svih "Žaoku" ("The Sting"), te "The Towering Inferno", "Slap Shot" i "The Life and Times of Judge Roy Bean".
Krajem šezdestih se prvi put okušao i kao reditelj filmom "Rachel, Rachel", koji je 1969. godine bio nominovan i za Oskara i u kome je jednu od glavnih uloga igrala njegova supruga Džoan Vudvord (Joanne Woodward). Posle ovog debija usledili su i filmovi: Sometimes a Great Notion (1971), The Effect of Gamma Rays on Man-in-the-Moon Marigolds (1972), Harry & Son (1984) i "Staklena menažerija" ("The Glass Menagerie") iz 1987. godine s Njumenom u režiserskoj stolici.
Posle devet nominacija za Oskara, Njumen je "zlatnog dečaka" poneo kući tek 1986. godine za ulogu Brzog Edija Felsona u filmu "Boja novca" ("The Color of Money") Martina Skorsezea (Martin Scorsese). Osamdesetih snima još dva filma za koje biva nominovan za Oskara: "Presuda" ("The Verdict") iz 1982. godine i "Absence of Malice" iz 1981. godine.
Svoju uspešnu glumačku karijeru nastavlja i tokom devedesetih ulogama u filmovima "Mr. & Mrs. Bridge", "Ničija budala" ("Nobody’s Fool") i "Poruka u boci" ("Message in a Bottle"). Iako je duboko zagazio u osmu deceniju života, Njumen beleži još jednu nominaciju za Oskara ulogom u filmu "Put bez povratka" ("Road to Perdition") iz 2002. godine. Jedna od poslednjih uloga ovog velikog glumca spojila je dve njegove velike strasti – film i automobile: pozajmo je glas simpatičnom Doku Hadsonu, penzionisanom trkačkom automobilu "hadson hornetu", u filmu "Automobili" ("Cars").
Njegova kompanija "Newman’s Own", koja proizvodi prehrambene proizvode, već nekoliko decenija sav svoj profit donira u humanitarne svrhe, što se tokom godina zaokružilo na sumu od 250 miliona dolara datih raznim organizacijama tog tipa. Njumen je 1994. godine dobio i jednu od najpriznatijih humanitarnih nagrada – "Jean Hersholt".
Starijoj generaciji sigurno je poznato da je bio u srećnom braku s glumicom Džoan Vudvord, koji je prekinut njegovom smrću nakon njihove pedesetogodišnjice braka. S Vudvardovom je imao tri ćerke, a s prethodnom ženom dve ćerke i sina koji je umro od slučajnog predoziranja 1978. godine. Upitan za formulu uspešnosti svog braka s Vudvardovom i kako to da je nikada nije prevario, izjavio je: "Zašto ići za hamburgerima kada te sočna šnicla čeka kod kuće?"
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com