Na današnji dan 1982. godine umro je srpski pisac Mehmed – Meša Selimović, član Srpske akademije nauka i umetnosti, jedan od najvećih srpskih književnika 20. veka.
Kako je sam otkrio, potomak je srpske porodice Vujovića. Završio je Filozofski fakultet u Beogradu i do Drugog svetskog rata bio je profesor u gimnaziji u rodnoj Tuzli. Po izlasku iz ustaškog logora 1943, otišao je u partizane, a posle rata bio je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, umetnički direktor „Bosna-filma“ i glavni urednik „Svjetlosti“.
Zbog progona kojem su ga podvrgli bosanski političari, prešao je u Beograd i u njemu ostao do smrti. Roman „Derviš i smrt“ jedan od najznačajnijih u srpskoj literaturi, odlikuje se osobenošću tretiranja teme, gustinom opservacije čovekovog života u tragičnim okolnostima, refleksijama o ljudskoj egzistenciji i – kao i druga Selimovićeva dela – unutrašnjim čarom pripovedanja.
Ostala dela: romani „Tišina“, „Tvrđava“, „Magla i mjesečina“, „Krug“ (nedovršen), zbirke pripovedaka „Prva četa“, „Tuđa zemlja“, „Đevojka zlatne kose“, studija „Za i protiv Vuka“, eseji „Pisci, mišljenja, razgovori“, memoarska proza „Sjećanja“, nekoliko filmskih scenarija.
U svojoj knjizi Prijatelji Dobrica Ćosić prenosi deo testimentalnog pisma Meše Selimovića Srpskoj akademiji nauka i umetnosti iz 1976. Selimović piše:
„Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića,Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem. Znali su to, uostalom, i članovi uređivačkog odbora edicije ‘Srpska književnost u sto knjiga’, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti, i sa mnom su zajedno u odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić i Boško Petrović. Nije zato slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim biografskim podatkom.„.
O Meši Selimoviću zna se gotovo sve. Mi vam prenosimo ono što je, davnih godina, pisao o nama. I što se, sigurni smo, nije promenilo, iako je od tada prošlo više od pola veka:
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.
Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
Mislio sam nema ko da sluša!?! Ima kako nema, sluša moja duša!!!
A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.
Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Đemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!
Pisci, mišljenja i razgovori
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com