Ima onih koji su skloni tome da, nakon što nekog upozore i taj ne posluša njihov savet, i ispadne da je pogrešio, smesta kažu nešto u stilu: "Jesam ti rekao/rekla!". Najčešće, to ne bude rečeno jednom, već stalno iznova ponavljano, i ume strahovito da ide na nerve, a ne donosi ništa dobro.
Dešava se da vidite da će neko vama drag načiniti pogrešan izbor, i upozorite tu osobu, stavite joj do znanja šta vi mislite o tome. Ona vas ne posluša i ispadne baš onako kako ste mislili da će biti. I ne možete da se suzdržite, već kažete: "Jesam ti rekao/rekla!". Ta osoba najverovatnije nešto progunđa, ili vas ignoriše, pa vi, u želji da dobijete potvrdu da ste bili u pravu, nastavljate da ponavljate to isto. Potvrdu ne dobijate; dobijate samo gunđanje, moguće i ignorisanje, a moguće je i da se ta osoba posvađa s vama ili počne da vas izbegava.
U redu, bili ste u pravu. I šta s tim? Osobi koja je pogrešila je sasvim dovoljno to što je pogrešila; niko ne voli da greši, još manje da prizna da je pogrešio, a svakako da apsolutno niko ne želi da mu grešku stalno iznova nabijate na nos. Naime, to "nabijanje na nos" je jedna vrsta agresije – i uopšte nije neverovatno da neko na agresiju uzvrati agresijom. Rečenicama tipa "Jesam ti rekao/rekla!" nikada se ne postiže ništa dobro; samo dodatno povređujete već povređenu osobu i odbijate je od sebe. A zbog čega? Zato da bi vam rekla da ste bili u pravu, evo, kaje se i ide da kleči na kukuruzu dok joj ne oprostite grešku (malo karikiramo)?
Kad ste rekli svoje mišljenje toj osobi, kad ste je upozorili, uradili ste šta ste mogli za nju. Svako dalje podsećanje na to, naročito onda kada je stvar već urađena, samo je "stajanje na muku" i, neretko, likovanje nad tuđom greškom. Nemojte. Suzdržite se od toga – ako ništa drugo, onda zato da ne biste ostali bez ljudi kojima možete da kažete bilo šta, a kamoli: "Jesam ti rekao/rekla!"
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com