Ima onih koji su skloni da u razgovoru naglase različitost svojih prijatelja, kako bi pokazali da nemaju predrasuda, eto, druže se i sa takvima. Međutim, već samim tim naglašavanjem pokazuju da te prijatelje ne tretiraju isto kao i neke druge – da ih tretiraju isto, bili bi im samo prijatelji.
Na šta mislimo? Na izraze tipa "moj prijatelj katolik", "moja prijateljica Romkinja", "moj prijatelj crnac" i slične. Naravno, desi se nekada da je takvo naglašavanje potrebno, na primer, neko kaže nešto o pravilima u katoličkoj crkvi, pa vi odgovorite da imate prijatelja katolika koji vam je rekao to-i-to, ili neko kaže da su svi Romi prljavi i lopovi, a vi odgovorite da imate prijateljicu Romkinju koja je vrlo čista, pošteno radi, divna žena, hoće i dete da vam pričuva kad vam je potrebno… Međutim, neretko je jedini razlog naglašavanja taj da neko istakne kako se druži za ljudima različite vere, rase, nacije, kako je širokih shvatanja i moderan.
Prijatelji su samo to: prijatelji. Kao što nema razloga u razgovoru naglasiti "moj plavooki prijatelj", "moja prijateljica korpulentna crnka" i slično, osim ako razgovor nije baš o nekim osobenostima plavookih muškaraca ili korpulentnih žena tamne kose, tako nema razloga naglašavati veru, rasu, nacionalnost niti bilo koju drugu osobinu po kojoj se vaš prijatelj ili prijateljica razlikuju od većine (od većine ovde, na nekom drugom mestu ne bi bili u manjini). Ako su vam zaista prijatelji zato što ih cenite kao ljude, kao ličnosti, ne zato da biste mogli da se pohvalite slobodoumljem i širokim shvatanjima, a zapravo vam je bar malo nelagodno u njihovom društvu, onda su vam prijatelji kao i ostali.
Prijatelji su prijatelji. Bilo kakav dodatak, onda kada za njim nema konkretnog povoda, samo svrstava ljude u nekakvu egzotiku, nešto uvrnuto čime se hvalite.
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com