Nekako me u životu nije privlačilo sjećati se svojeg životnog toka, najvjerojatnije iz straha da bi se nekako nametnulo da se, kako se to kaže, „podvuče crtu“, napravi „bilancu“ – a ne vjerujem da bi od mojeg života takvim uokvirivanjem ispalo nešto smisleno.
***
A ipak, često čačkam po sjećanju, najviše zato da sebi objasnim neke vlastite defekte. Recimo, kako sam stekao neke osobine, zašto zazirem od nekih stvari, odakle mi neka ograničenja… Neka vrst stalne, amaterske psihoanalize.
***
Jedna specifičnost koju primjećujem jest to da nemam ono što nazivaju „zavičaj“. Rođen sam u Šibeniku, svi moji su bili Dalmatinci, ali iz raznih mjesta, koji su se naprosto, idući za zaposlenjima, svi u jedom trenutku našli u tom gradu. Obje bake bile su s Brača, ali se tamo nisu poznavale, jedan djed s Hvara a drugi iz Splita.
***
U Šibeniku nisam živio ni pola godine kad su moji roditelji dobili zaposlenja u Bosni, pa sam nakon par mjeseci kod bake na Braču preseljen u Lukavac, gdje mi je rođen brat, pa u Tuzlu, a onda, s četiri godine, u Zagreb.
***
Tu sam doživio prvi šok nepripadanja: moj govor, mješavina dalmatinskoga i bosanskoga, koji su se vrlo dobro slagali, bio je potpuno stran u novom okruženju klinaca iz Zagreba, a ni meni njihov kajkavski govor nije bio ništa bliži. Tako da je moj dalmatinski govor odmah izazivao podsmješljive reakcije. Uglavnom, nije to bilo teško preživjeti, ali mi je ostalo duboko sjećanje na to da na neki način ne pripadam nekom lokalnom kvartu, društvu, gradu…
***
Zapravo vrlo korisno iskustvo, jer kasnije sam bezbroj puta vidio sve loše strane onog suprotnoga – pripadanja. A vidio sam iz prve ruke i što znače predrasude … na primer, zagrebačke o „lijenim Dalmatincima“. Srećom, nije me to navelo da se identificiram s ‘dalmatinstvom’ i potražim ‘rješenje’ u drugoj kolektivnoj pripadnosti.
***
Naprosto, ostao je osjećaj da ne valja čim se neka grupa postavi homogeno i opsesivno ističe kako se razlikuje od drugih; ti si kao pojedinac uvijek autsajder, ili se uklopiš pa postaneš nekakav serijski glupan. Tako, eto, do danas nemam ni zavičajnu sredinu, ni sportski klub, ni regiju ili naciju za koju bih osjećao „ona je moja“ ili „njoj pripadam“.
***
Slično je bilo i sa životnim obrascima, a tu velikog udjela ima način života porodice. Moji nisu bili zainteresirani za nabavljanje ‘trendy’ stvari (televizora, auta …). Otac i baka rado su nas klince vodili u planinu, nitko nije bio religiozan… A već u osnovnoj školi primijetiš da se i po tome razlikuješ. Bez nekih traumatičnih doživljaja, samo vidiš da većina živi neke obrasce u kojima ne sudjeluješ.
***
Izgleda da sam se rodio malčice prekasno, pa sam dva glavna događaja u kojima su studenti igrali važnu ulogu gledao sa strane, ‘preko plota’, kao gimnazijalac. U gimnaziju sam krenuo 1968, baš nakon te rijetke i dragocjene pojave kao što je pobuna protiv režima s lijevih pozicija, prihvaćenih odozdo, a maturirao sam 1972, opet baš nakon gušenja drukčije pobune – ovaj put s desnih, nacionalističkih pozicija, ali također široko prihvaćenih odozdo.
***
Ovo drugo, masovni nacionalistički pokret, koliko god je bio induciran odozgo, iz hrvatskog komunističkog rukovodstva, bilo je jasan primjer ideologije koju usvoji masa, i meni je djelovao deprimirajuće i zastrašujuće.
***
To da odjednom postaje značajno jesi li ili nisi Hrvat, to da se društveno dobro ili zlo reinterpretira kao nešto što se konformira (ili ne konformira) s nekakvim apstraktnim kolektivitetom ‘nacije’, to da u svakodnevni život prodire bezbroj malih ‘sondi’ kojima se testira tvoje pripadanje ili nepripadanje… pri čemu za ovo potonje možeš i fizički stradati.
***
Tu se, uostalom, ali ovog puta kao opće društveni fenomen, pojavila i tiranija ‘ispravnog’ jezika, u kojem se i leksiku i nekim formama tvorbe riječi odjednom pridaje značaj simbola pripadnosti, s mnoštvom ijekavskih hiperkorekcija, proskribiranja čitavog niza riječi. Od tada, a ne iz 1990, postaje ‘nehrvatski’ – i hiljada, i februar, i tako dalje …
***
U svemu tome, ja sam nasilni kraj, policijsko gušenje tog pokreta (do kojeg je došlo u trenutku kad se oteo kontroli i kad je postalo jasno da ga politička elita, koja ga je stvorila, više ne može kontrolirati), isprva vidio samo kao olakšanje, kao kraj nečega gadnog i opasnog. Tek postupno, tokom više godina, postajao sam svjestan represije, progona zbog ‘delikta’ mišljenja, i toga da je vlast ostala ista, samo s drugim osobama u foteljama.
***
Najinteresantnije je bilo gledati kako se represivna reakcija režima postupno pokazuje kao njegova potreba da se prilagodi tome što je represijom ugušio, kako tjera nacionaliste u zatvor, a istodobno njihove glavne zasade – da republike treba konstituirati kao ‘nacionalne države’, da ekonomije trebaju biti nacionalne, o kulturi da ne govorimo… postupno prevodi u normativni sistem.
***
Na fakultetu sam se pridružio studentima-ljevičarima koji su se suprotstavljali i nacionalistima i partijskom režimu, ali su u praksi doživljavali bolno iskustvo da nestaje nasljeđe 1968, u kojem su lijevi pogledi mogli dobiti široku podršku, i da potisnuti nacionalizam zapravo prevladava, kao neka kronična bolest. Do danas, uostalom.
***
Bilo je neobično u tom kontekstu raditi u obrazovnim institucijama. Moj prvi posao bio je profesorsko mjesto u školi u Krku, koja je netom prije mojeg dolaska transformirana iz gimnazije u ‘šuvaricu’. Umjesto predmeta koje sam volio i, nadam se, znao, a to su sociologija i filozofija (s logikom i psihologijom), upao sam u nešto što se zvalo „osnove marksizma“ i „teorija i praksa socijalističkog samoupravljanja“.
***
Na svu sreću, Šuvarova reforma je bila skroz-naskroz ideološka, tj. mnogo se talambasalo o zamjenjivanju ‘građanskog’ obrazovanja ‘samoupravno-socijalističkim’, a za novouvedene predmete nije definiran pravi nastavni program niti udžbenici.
***
I dan-danas bi vrijedilo razriješiti zagonetku prelaza u demokraciju koji je republike pokojne Jugoslavije doveo pod vlast nacionalističkih partija, organizirane korupcije i drugog kriminala i na kraju završio u krvavim ratovima u kojima je glavnina nasilja bila uperena na civile, na cijele etničke kategorije.
***
Kada smo 80. u raznim uglavnom intelektualnim grupama raspravljali što to tako uporno loše djeluje u socijalističkom poretku, kako mi se danas čini, ‘dijagnoze’ su uglavnom konvergirale prema dvama uzrocima:
***
Jedan je bio to što vladajuće političke skupine, i uza sve male korake liberalizacije, kontroliraju sve bitne društvene procese, i to tako da sebe očuvaju na vlasti, pa mnogo toga blokiraju, a ne mogu ništa produktivno pokrenuti. Odatle opća stagnacija.
***
Drugi je odgovarao na pitanje kako se takva vlast i dalje održava; a održavala se nečim što bi se moglo nazvati ‘režimskim nacionalizmom’ – time što je sebe predstavljala kao zastupnicu ‘svojeg naroda’, a da je taj narod nije demokratski izabrao.
***
LJudi koji su iz tih rasprava htjeli preći u neko javno djelovanje odlučili su osnovati UJDI – Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu i počeli javno istupati. Imali smo statut (usvojen po nacrtu koji je napravio Žarko Puhovski) s najliberalnijom odredbom koju sam igdje vidio – da udruženje javno djeluje putem javnih istupa svojih članica i članova. Nije bilo obavezujuće zajedničke ‘politike’, samo međusobno povjerenje nastalo kroz mnoge zajedničke rasprave.
***
Zastupali smo osnovne ideje da društvene poslove i djelovanje treba osloboditi proizvoljnosti moćnika, da vlast treba počivati na demokratskom odlučivanju svih i da je treba pravno ograničiti. I, dakako, da se sve to može valjano učiniti samo ako uvođenje demokracije ne ostane ograničeno na republičko-‘nacionalne’ granice nego se provede na razini cijele Jugoslavije.
***
Po principu federacije: jedan dom biran po načelu jedan čovjek – jedan glas, koji predstavlja sve političke opcije što ih građani prihvaćaju, a drugi dom kao predstavništvo federalnih jedinica. Zbog etničkog sastava Jugoslavije bila bi unaprijed isključena etnička dominacija bilo koje posebne grupacije.
***
A postiglo bi se još jednu značajnu stvar: armiji, koja je u SFRJ ostala jedinom funkcionalnom saveznom institucijom, suprotstavilo bi se demokratski legitimiranom civilnom vlašću.
***
O tome smo govorili na javim tribinama, u medijima ako bi nas zvali, pisali članke, pokrenuli i vlastiti list Republika, koji je prvo uređivao Milorad Pupovac, a onda kratko i ja, da bi na kraju još mnogo godina, i nakon nestanka udruženja, izlazio u Beogradu, s Nebojšom Popovim kao glavnim urednikom.
***
Naravno da je među nama bilo razlika: nekima od nas u prvom je planu bila demokratizacija i uvođenje vladavine prava, nekima još i očuvanje same Jugoslavije, nekima također i bitno povećanje političke slobode; neki su zamišljali tu inicijativu kao jezgru moguće buduće stranke…
***
U svoj toj raznolikosti, jednoj relativno maloj skupini ljudi , uspjelo je u javnu raspravu uvesti neke alternativne ideje. No, samo do trenutka kad su i razne nerežimske nacionalističke skupine vidjele da mogući kolaps režima svima otvara nove izglede. Nacionalisti su svugdje imali najširu podršku – bilo kao transformirani komunisti, bilo kao alternativa formalnim komunistima.
***
Od demokratizacije je ostvareno samo to da se vlast mora redovito potvrđivati ili smjenjivati na izborima, i da se građanke i građani mogu slobodno politički izjašnjavati i organizirati. Ali ne i da prava štiti neovisno pravosuđe, ne da slobodu izjašnjavanja garantira neovisnost medija, ne da slobodu djelovanja osigurava odvojenost poslovnog sektora od države…
***
Pokazalo se da su ova naša društva sasvim spremno prihvatila da promjena poretka i oslobađanje od staroga, neslobodnoga završava uspostavljanjem nacionalnih država. A da ‘nacionalno’ zapravo znači dominaciju etničke većine. Nacionalistički ratovi su tu samo jedna, gotovo neizbježna konsekvencija.
***
Potvrdilo se i ono na što je upozoravao jedino UJDI – da JNA u SFRJ nije ni pod kakvom institucionalnom kontrolom. Pa kad se počela raspadati ‘država’ u kojoj joj je to bilo moguće, i kad se na prvim iskustvima osvjedočila da taj okvir ne može sama održati nikakvom silom, našla je pribježište u savezu s jednima protiv drugih.
***
Rata možda bez toga i ne bi bilo, ali ovako, kad je jedna (Miloševićeva) strana raspolagala jakom oružanom silom, jasno da joj je izgledalo moguće i privlačno da silom nametne svoje političke interese. Samo što nitko nikada nema baš potpun monopol na silu. U Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini su taj manjak nadoknadili organiziranjem, švercom oružja, vlastitim nacionalističkim fanatizmom koji nije bio ništa slabiji od srpskoga.
***
Što se tu moglo učiniti? Prostor u kojem se moglo raspravljati o drugim opcijama za transformaciju Jugoslavije je nestao. Protivljenje ratu političkim apelima postalo je bespredmetno kad je rat postao stvarnost.
***
To nije bilo očevidno odmah; sam sam bio uvjeren da su i proglašenja neovisnosti u Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj bila tek političko paradiranje, a ni nakon napada JNA na ciljeve u Sloveniji nisam vidio da će se to s vremenom pretvoriti u bespoštedni, nikakvim normama ograničeni rat.
***
Pridružio sam se skupini uglavnom mlađih aktivistkinja i aktivista iz raznih grupa koje su formirale zajednički Odbor antiratne kampanje, nastojeći suprotstaviti se rastućoj ratobornosti u politici i javnosti. I tu se dogodilo isto: Rat su toliko željeli svi da su javni apeli i akcije Antiratne kampanje ostali glas vapećega u pustinji.
***
Možda će mnogima koji su tada pratili medije u Hrvatskoj izgledati čudna ova tvrdnja o općoj poželjnosti rata, ali čak i oni koji su tvrdili da žele miran razlaz i da ratne prijetnje dolaze samo iz Srbije i od JNA, inzistirali su na diskursu nepomirljivog sukoba. Samim time što su tvrdili da se radi o nacionalnom sukobu zapravo su govorili da između Hrvata i Srba nema zajedničkog života i da Srbi de facto ne pripadaju hrvatskom političkom korpusu.
***
Nama protivnicima rata trebalo je neko vrijeme da shvatimo da javnim očitovanjem pacifističkih vrijednosti i stavova ne dopiremo ni do koga. Rat je naprosto bio tu, i bilo je bespredmetno govoriti da je on moralno loš a pragmatički beskoristan.
***
Za većinu je bio legitiman jer je bio obrambeni, a i pritiske i diskriminaciju protiv Srba u Hrvatskoj, civila, naših sugrađana, šutljiva većina je prihvaćala jer je prihvaćala nacionalističku ideologiju po kojoj su ionako svi ljudi u biti dio kolektivnih etničkih korpusa, pa se i prijateljstvo i neprijateljstvo prilagođavaju takvim linijama razlikovanja.
***
Za neke među nama nije ostajalo drugo nego priznati da je obrambeni rat legitiman te se usmjeriti samo na humanitaran angažman, a za druge je ipak ostao jedan važan aspekt antiratnog političkog angažmana: protivljenje militarizaciji cijelog društva, prenošenju rata u sve ideje i odnose u politici, društvu i kulturi.
***
Sam sam to upravo na taj način formulirao u našem internom biltenu (iz kojega je kasnije nastao list Arkzin), što je za neke bila prava formula, a za druge povod za razlaz. Tim smo putem i nastavili, nastojeći obraniti neka ugrožena ljudska prava. Prije svega, to su bila stanarska prava ljudi koju su živjeli u stanovima u društvenom vlasništvu, koje su nekad službene vlasti, a nekad nasilne naoružane grupe izbacivale iz stanova.
***
Vrijeme je pokazalo da smo, skupa s nizom drugih grupa i organizacija za ljudska prava, takvim angažmanom ipak pridonijeli da društvo postane svjesno da čak i ta vlast kojoj nacionalisti masovno kliču ne smije raditi što hoće. Osjetljivost na diskriminaciju, i uopće na samovolju vlasti, danas je ipak mnogo veća.
O sagovorniku
Srđan Dvornik, neovisni istraživač, konzultant, publicist i prevodilac, rođen je 1953. u Šibeniku. Diplomirao filozofiju i sociologiju, magistrirao politologiju. Djeluje u istraživačkim i obrazovnim projektima o ljudskim pravima, civilnom društvu i demokratskim inicijativama. Radio u obrazovanju, izdavaštvu, međunarodnim fondacijama (Open Society Institute, Heinrich B“ll Stiftung) i nedržavnim organizacijama (HHO). Autor i koautor studija o ostvarivanju ljudskih prava i suzbijanju diskriminacije, članaka i knjiga (Next Steps in Croatia’s Transition Process, 2007; Akteri bez društva, 2009.). Sudjelovao kao osnivač i aktivist organizacija civilnog društva (Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu, Antiratna kampanja, Građanski odbor za ljudska prava, Transition to Democracy, Documenta…). Preveo dvadesetak knjiga iz društvene teorije i humanističkih znanosti. Živi i radi u Zagrebu.
(Danas)
Pratite Krstaricu na www.krstarica.com